Revista Fernanda ( Marzo 09 )

https://servimg.com/view/12169591/1804
https://servimg.com/view/12169591/1805
https://servimg.com/view/12169591/1806
https://servimg.com/view/12169591/1807
https://servimg.com/view/12169591/1808
https://servimg.com/view/12169591/1809
https://servimg.com/view/12169591/1810


Prevod intervjua:

1.DEO

Anahi

«Doživjela sam sporu smrt»

Njezina je kalvarija trajala 5 godina zbog anoreksije i bulimije. U najkritiènijem trenutku njezino je srce stalo. Sada s oporavljenim zdravljem, nada se da æe imati priliku pomoæi drugim s istim problemom.

U ovom sluèaju nemam rijeèi, jednostavno dijelim s tobom èudo i veliku priliku koju je Anahi imala da nastavi živjeti. Hvala ti, Anahi, što si predala svoje srce u ovome razgovoru... èak do suza!

Možemo reæi da si bila blizu smrti?
Jako pitanje! Ali sa svom sigurnošæu ti kažem da, prošla jedno teško razdoblje, srce mi je stalo na nekoliko sekundi kao posljedica da sam 5 godina imala anoreksiju i bulimiju koje su, kako znaš, poremeæaji u prehrani i može se reæi da sam bila na rubu smrti. Znam da sam ovdje jer mi je Bog dao drugu priliku, više od moje snage, volje i hrabrosti.

Sjeæaš li se trenutaka prije nego što ti je stalo srce?
Neko vrijeme sam bila u nesvijesti, dopremljena sam hitno u bolnicu i nedugo nakon toga srce mi je stalo. Tri dana nakon toga probudila sam se kao nakon vjeènog putovanja i mogla sam napokon govoriti... Došao je jedan psiholog razgovarati sa mnom i zamolio me da mu nacrtam nešto; nacrtala sam salu za hitne sluèajeve i sve što mi se dogodilo. Bilo je to jako èudno jer je doktor koji me lijeèio u toj sali vidio crtež i iznenadio se jer se èinilo kad sam bila tamo pristuna, gledajuæi samu sebe! Ne sjeæam se nièega. Mislim da ima nešto mnogo jaèe od nas što odluèuje da još nije trenutak da umreš i ako ti da drugu priliku, prigrabi je svom snagom.

Nije li bilo nekog oblika ljubavi za nekoga ili nešto što bi te izvuklo iz te bolesti?
Nažalost, kada si u jednom takvom kompliciranom problemu kao što je taj, izoliraš se i ljudi ne razumiju koliko je jako snažno sve što doživljavaš. To je više od jednog emocionalnog problema, to je psihološko pitanje i um može biti tako jak da te odvede na visoke nivoe... ili nas baciti u nešto najgore što možeš zamisliti. Moja je obitelj umirala sa mnom; moji prijatelji, svi koji su me okruživali jako su patili, ali u tom se trenutku labirint, u kojem se nalaziš, èini bez izlaza, sve je crno u tvojoj okolini. Ne možeš èak mislit ni na ljubav ni na druge. Postaješ jako sebièan: cijelo vrijeme misliš kako si uèiniti nažao, ne shvaæajuæi što zapravo èiniš. Ne slušaš, ne vidiš, ne osjeæaš... zato razumijem osobe koje imaju taj problem i pokušala sam pomoæi preko jedne zaklade i preko jedne velike kampanje spasiti bar jedan život.

Kako je poèela autodestrukcija?

Zapravo, nema ni dana ni sata. Poène malo pomalo. Ne sviða ti se kako izgledaš, ali ne radi se o tome jesi li debela ili mršava; nešto ti se ne sviða; osjeæaš se prazno i najlakše je reæi «osjeæam se debelo». To nije problem da želiš biti mršava, to je emocionalni problem. Nisi zadovoljan sobom i treba tražiti odakle dolazi ta praznoæa. I možda, a vrlo èesto je tako, nedostaje samo jedan zagrljaj. To je problem ljubavi i kako se vidiš u svijetu koji te okružuje. Bojala sam se otkriti tko sam zapravo jer sam morala biti ona koju prikazuju èasopisi.

Što misliš da je potaklo bolest u tebi?

Mislim da smrt moje bake jer je ona bila moja stabilnost. Moja sestra, moja mama i ja ponašale smo se kao tinejdžerke. Moja je mama moja najbolja prijateljica, ima mladu dušu. Moja baka mi je bila kao majka. Kad je umrla, imala sam 14 godina i cijeli mi se svijet okrenuo. Takoðer je utjecaj medij u kojem se nalazim, zbog žutog tiska; tada sam tek zapoèinjala adolescentsko razdoblje i mnogi su me mediji povrijedili; oznaèavana sam kao mršava ili debela, visoka ili niska, s velikim nosom ili malim ušima; kao da nitko nije bio zadovoljan s onim kakva sam bila. Bila sam u centru pažnje od roðenja i u tom sam razbolju poèela shvaæati što znaèi biti pred reflektorima, gdje su me uvijek viðali.

Je li te povrijeðivala tvoja ljepota?

Nisam osoba koja je uvjerena je li lijepa ili ne; ne mjerim se po tome. Nakon bolesti gledam na sebe kao jedinstvenu osobu, to sam ja! Ne trudim se biti drugaèija. Bit æe mnogo ljepših, ružnijih, viših, nižih ljudi... prije bolesti nisam shvaæala da je najvažnije ne pretvarati se da si netko drugi!


2.DEO

Je li utjecala na tebe slava?

Mislim da tada da... i još k tome umrla je moja baka; osjeæala se bez kontrole, nisam znala kako pronaæi svoju osobnost, koja je bila, ona s televizije, ona od doma? I morala sam nauèiti sve, zahvaljuæi Bogu sam se oslobodila.

Koja je tvoja slabost danas?

Mislim da su to trenutci kad osjetim da mi netko želio nažao ili da mi želi nešto oteti. Ima ljudi s kojima razgovoraš i imaju zavidan pogled, ružan... kao da ti žele naæi tu slabost da te zgaze. Danas vodim jedan snaža razgovor i ne osjeæam to; vidim i osjetim u tvojim oèima èasnost, osjeæajnost, nimalo zlobe u tvojim pitanjima, osjeæam te ovdje sa sobom, zanima te moja prièa, ali ostalo je tako ružno! Onaj osjeæaj da netko želi povrijediti... i tada izaðe moja slabost i ne dopuštam to jer mi se ne sviðaju ljudi koji me povrijeðuju i koji ti ne govore svoje prave namjere, jer ne vide sami sebe.

Koje su bile tvoje najgore tjelesne promjene za vrijeme bolesti?

Težila sam 35 kilograma, kao jedna djevojèica; moje se tijelo izoblièilo. Ispada kosa, nokti, zubi se prljaju, koža mijenja boju. Najgore je bilo kada mi je prestao menstrualni ciklus; zaustavi se tvoj sat život i shvatiš koliko si zapravo loše.

Vidjela si se mrtvom?

Potpuno prazna, vidjela sam nešto jako bolno. To je jedna bolest, jedna ovisnost i ima dana kada se želiš spasiti, a ne znaš kako. Izgledaš si kao smeæe, Fernanda, nešto te dobije i izgubiš bitku jer ne znaš kako izaæi. Sada ti kažem da moraš tražiti profesionalnu pomoæ jer sam ne možeš, zato imam zakladu, broj telefona na koji se može tražiti pomoæ, stranicu na Internetu da saznaš više... Jer teško je znati što uèiniti kada si unutra. Najvažnije je moæi reæi: «Pomozi mi!» I ako ne želiš da te vide, bar razgovaraj telefonom s nekime tko ti može pomoæi.

Ti si tražila pomoæ?

Mene sus stalno smještali u klinike i uvijek sam nalazila neku izliku za izaæi iz njih, krivila sam ostale jer mi ne mogu pomoæi; mislila sam da mogu sama, ali èovjek se vara; postaneš jako inteligentan za nesuprostavljanje bolesti. Govorila sam mami da me u klinikama maltretiraju, zato je dolazila po mene.

Tvoja mama, Anahi! Kako je njoj sve to bilo teško?

Moja je mama jedna tako jako žena, tako hrabra, koja je vidjela kako si kæer nanosi nažao i nije mogla ništa uèiniti. Ona mi je govorila: «Što trebaš? Molim te, dopusti mi da ti pomognem! Što smo loše napravili?» Ali ja joj nisam dopuštala.

extra...hvala........

nnc